Prema isprobanom, bez sumnje je najbolji tzv. kontrastni metod.
Veliki broj lovaca ili vodiča preferira zastarjeli metod – na silu. Dokazano je da takav metod koriste samo krotiteljima zvijeri. U našem je poslu gotovo štetan i nepotreban jer si stvaramo prijatelja i suučesnika u našoj lovnoj vještini. Još jednom ističem kako svrha obuke nije stvaranje prestrašenog roba, već prijatelja koji shvaća da, isključivo vezivanjem svoga rada s našim, vježba je pravilno izvršena i uspješna.
Na osnovu redoslijeda zadataka, postoje tri faze obuke pasa:
- DOBIVANJE ŽELJENA UČINKA
- USAVRŠAVANJE DOBIVENOG UČINKA PREMA NAŠOJ ZAMISLI
- UČVRŠĆIVANJE POSTIGNUTOG REZULTATA, PONAVLJAJUĆI GA DOK NE POSTANE NAVIKA PSU
U prvoj fazi treba pronaći takve nadražaje, koji u prvom redu odgovaraju psu, i na koje će izvršiti potrebnu radnju. Na primjer u traganju koristimo trag vlasnika ili komad krvavog zalogaja. Kada dobijemo željeni učinak, ponavljamo ga dok ne postane cijelovit i ispravan. Vježbom nastavljamo sve kompliciranije i teže, tako da postignuto učvrstimo. Valja zapamtiti da samo konstantnim ponavljanjem možemo postignuto pretvoriti u naviku. To je upravo osnova!
Sa stanovišta uzrasta učenje dijelimo u slijedeće faze:
1. DO 2. MJESECA – MAMINA DRESURA
Tu ga mama obučava gdje se grijati, gdje jesti. Majka se brine o čišćenju čim psić prlja, tj. uči ga da mora živjeti u čistom ambijentu. Ako mati u tome ne uspije, onda će ga sama premjestiti sve dok ne nađe potrebnu čistoću i pravilne uvjete života.
2. OD 2. DO 4. MJESECA – KUĆNA ILI SOBNA DRESURA
To je period kad je štence odstranjeno od mame, kad je povjereno nama, kad ga ne možemo zapostaviti u novom, za njega čudnom ambijentu. Prvih se dana moramo što više družiti sa njime, što više spominjati njegovo ime i početi upoznavati njegov karakter. U to vrijeme, od velike je važnosti da štence shvati da smo mu prijatelji te da ćemo u budućnosti stvoriti njegov čopor, da smo sada vođe čopora te da to mislimo i nadalje ostati. Kroz igru ga moramo naučiti primarnim komandama, tj.: DOĐI, ODI, SJEDI, LEZI, DONESI te ostale vježbe koje ćemo kasnije koristiti u dresuri.
3. OD 4. MJESECA DO 6. MJESECA (DRESURA U OGRAĐENOM PROSTORU) – DVORIŠNA DRESURA
Ponavljamo sve ono što smo naučili u kućnoj ili sobnoj dresuri, s tim što postajemo malo ustrajniji i čvršči, naročito na komandama: MIR – STOJI – SJEDI – LEZI – DONESI ili APORT – PREDAJ – itd…
4. OD 6. MJESECA NA DALJE – DRESURA U POLJU, ŠUMI, MOČVARI, VODI I NA DRUGIM KOPNENIM ILI VODENIM POVRŠINAMA
Majka se priroda pobrinula da se legla obično dobivaju zimi ili u rano proljeće. Psići imaju 6 mjeseci ljeti ili u ranu jesen. Tada su prirodni uvjeti ugodni za rad u polju, šumi i drugdje. Priplod male pernate divljači je zadovoljavajuć, dok vremenski uvjeti su idealni. Vaš je ljubimac osposobljen osnovnim znanjem kulture te ga kao takvog, slobodno možemo izvesti u polje. Što ga više izvodimo, naš se pas upoznaje s ambijentom, vrstama vegetacije i prirodnom divljači, koja će ga na početku iznenađivati. Kasnije će to iznenađenje spram divljači isplanuti, pogotovo kad će shvatiti da sam bez vodiča i pucnja ne može realizirati ništa.
No pođimo redom. Kao prvo, ptičaru je za rad u polju potrebna prostrana livada ispred sebe odnosno tlo obraslo laganom vegetacijom. Psa valja postaviti u idealnom položaju, da svojim nosom koristi ventilaciju, odnosno strujanje vjetra. Pretraživanje mora biti u stilu PETLJI NA CIPELAMA U PRAVILU PODIJELJENE NA LIJEVU I DESNU STRANU, smjer kretanja je prema nadolazećem vjetru. Dužina petlji, prema mogućnosti livade, trebala bi biti jednaka širini livade, ili najviše 100-150 metara (dok psa možemo okom pratiti), dok bi dubina petlji trebala iznositi 25 do 30 metara, što je ekvivalentno dosegu psećeg njuha.
Počeci su kao i uvijek teški, no pas će tijekom vremena shvatiti da baš on mora sistematski pretražiti i pronaći divljač. Psi koji će imati najmanje zapostavljanje divljači, bit će u budućnosti vrlo cijenjeni i priznati.
Mladi psi se pravilnom krštarenju uče na slijedeći način: Suprotno od strane vjetra krenut ćemo prema vjetru, sa sredine livade. Okrenut ćemo se pod pravim kutem, lijevom ili desnom stranom u izabranom pravcu pustiti psa, napravivši nekoliko koraka sa njime. Pas će u galopu nastaviti u tom smjeru, dok se mi vraćamo svome zamišljenom pravcu (sredini terena). Kada je mladi pas stigao do kraja polja, ili je otišao dovoljno daleko. Pozivom ga okrećemo. Vraća se k nama, a mi ga usmjeravamo u suprotnom pravcu praveći ponovno sa njime nekoliko koraka u tom smjeru. Pas će nastaviti dalje i istu stvar ponavljamo na drugoj strani.
Da se pas ne bi vraćao po svojim stopama i pravio suviše uske petlje, čime samo gubi vrijeme jer je nosom već ispitao taj dio terena, vodič, dok pas još trči k jednom kraju njive, može malo požuriti krupnim koracima i tako natjerati psa da otvori svoje petlje u dubinu. Isto tako je važno da pas prođe ispred lovca, jer tu treba da pronađe divljač, a ne iza njegovih leđa.Ukoliko ocijenimo da će nam pas proćio iza leđa, treba napraviti nekoliko koraka u nazad da bismo ga propustili ispred nas. Pas će ubrzo shvatiti šta tražimo od njega, a ostalo je stvar uvježbavanja.
Još jedna stvar je značajna, a to je da se pas pri zaokretu na kraju petlje UVIJEK okreće naprijed sa nosom prema vjetru, da bi ga u punoj mjeri iskoristio. I ovdje možemo u početku pomoći tako što ćemo požuriti, i kada se pas okreće biti malo ispred njega tako da poziv dobije u onom uhu koje je na strani vjetra. On će se okrenuti na tu stranu i doći do nas. Punokrvni psi sa nešto lovnog iskustva i dobrim nosem ubrzo ističu tu osobinu pravilnog iskorištavanja vjetra i okretanja unaprijed. Instinkt pravilnog šivanja (šniranja ) ma kako to izgledalo malo vjerojatno, u velikoj je mjeri urođen u čistokrvnih pasa. Kada je jako izražen treba ga samo malo uobličiti i uspjeh je postignut.
Još uvijek predlažemo da ovisno o vremeneskim uvjetima ne isforsiramo našeg vjernog prijatelja, već da vježbu prekinemo prije no što se pas umori te nam ju odbije izvršiti. Za mladog psa, moramo i nadalje birati otvorena polja gdje ćemo našim budnim okom moći pratiti kretanje psa koji je sada već slobodniji i koji nam počinje nametnuti svoje zamisli i viđenja stvari. Tereni obrasli kukuruzom, visokom travom ili šumskom vegetacijom nisu za to pogodni.
Vrlo je važno da naše interferencije budu pravovremene, uvijek blage (SAVJETODAVNE) naravi. Zvučne pozive moraju uvijek slijediti pokreti ruku koji pokazuju daljnji rad. Vrlo je štetno psa opominjati prilikom svakog prolaženja kraj nas raznim neumjesnim glasnim izrazima. Time mu prekidamo njegovu koncentraciju. U lovu se NIKADA ne viče, a s puškom u ruci se NIKADA ne trči. Te dvije stvari moramo pokazivati psu i kod učenja!
Jednog će dana (prije ili kasnije) naš učenik pokazati da je na pristojnoj udaljenosti čuo divljač ili barem će nam svojim stavom pokazati kao da ga čudan miris zaustavlja da ne ide dalje. Za iskusne lovce i kinologe to je veliki osjećaj uzbuđenja. U većini slučajeva neiskusni vodiči potrče prema psu što predstvlja veliku grješku. Kako je stao pas, tako moramo i mi. Jedino nam je dozvoljeno da mu se obratimo s blagim riječima kao što su: BRAVO – MIR -STOJ itd… U jednom će trenutku pas uletiti i podići divljač. U istom trenutku moramo intervenirati kako ni u kojem slučaju ne bi slijedio divljač, jer u krajnjoj dresuri, poslije čina uzleta ili pokreta zeca, on mora ostati miran do izvršenog pucnja, a isključivo na komandu APORT ili DONESI pas mora napustiti položaj i pravilno izvršiti vježbu koju je već naučio u tzv. sobnoj ili dvorišnoj dresuri.
Kod “N-stajanja”, kada je pas već utvrdio da mu mi nećemo istjerati ili dignuti divljač, možemo se početi približiti psu u MARKI. To obavljamo mirnim korakom ponavljajući već naučene riječi MIR – STOJI itd… sve dok ga ne uspijemo pogladiti po leđnoj liniji od glave do repa. Kad napokon u tome uspijemo, pas shvaća da nam to mora uvijek dozvolit te da nemamo zle namjere.
Ukoliko bi to išlo teško i s nepovjerenjem sa strane psa, psu tada valja vezati za okovratnik dugi povodnik ili konop dužine 10 do 20 metara. Kad je pas markirao, približimo se kraju konopca gazeći po njemu. Lagano se približavamo do konačnog uspjeha. Taj će nam povodnik, nešto kasnije, u zajednici s okovratnikom poslužiti da kod psa postane navika ne micati se kod uzleta divljači. Mirnoća prije i za vrijeme pucnja potrebna je iz razloga da ne bi došlo ni u kojem slučaju do ranjavanja psa prilikom samog čina pucnja.
Prije lova, ali nikako ne prije 6 mjeseci starosti Vašeg vjernog prijatelja, psa približavamo također vodi i radu na vodi. Ako ulazak u vodu nije spontan, psa ćemo potaknuti da u nju uđe činom bacanja nečeg, njemu vrlo dragog, kratko u plićaku i pritom mu komandiramo APORT. Potom vježbu ponavljamo u dubljoj vodi i na većoj udaljenosti. Ako pas, još uvijek ima poteškoća, neka nam ne bude problem ući u vodu te u vidu igre nadražit i njega da uđe. Psa NE smijemo potaknuti da u vodu ide na silu ili za vrijeme velike hladnoće. Samo krajnje obučen pas je u stanju savladati takve vremenske nepogode.
Aportiranje iz vode postaje pravilno kad pas ULAZI MIRNO i SIGURNO u vodu, plivajući pronalazi divljač ili pomoćno sredstvo za APORT, sigurno i pravilno ulovi i donese objekt, SJEDNE ispred vodiča i PREDAJE objekt bez otresanja. Kod rada u vodi moramo izabrati blagi ulaz gdje pas može slobodno ući otvorenim korakom, ali nikako mu nećemo dopustiti skok s visoke «bankine». Ne može se znati kakva opasnost može vrebati u vodi. Nisu rijetke slomljene trstike, zabijeni kolci u mulju ipod vode, suho granje i štogod drugo čime se pas može lako raniti i nedaj Bože usmrtiti. Pas ulazi u vodu na komandu vodiča – APORT, iz stojećeg, sjedećeg ili pak ležećeg položaja!
Do sada nismo još detaljnije objasnili funkciju povodnika i okovratnika ni objasnili vođenje psa. Radnje s takvim pomoćnim sredstvima započinju se koristiti pri kraju kućne dresure, zatim kod vrtne dresure ako je potrebno kako bi nastavili na radu u polju te također kod kretanja u urbanim sredinama. Takva su sredstva od velike pomoći sve dok psu ne postane navika da se kreće uz nogu svoga vodiča do slijedeće komande.
Okovratnik i povodnik će nam služiti i za prvo izvođenje psa ako bude živio s nama u kući, a moramo ga izvoditi u parku ili pak dvorištu. Štence će to na početku odbijati, ali se vrlo brzo privikava. Pritom pazite da okovratnik ne bude previše stisnut kako ne bi gušio psa, no ni previše labav da bi se mogao izvući. Ako ga pas jednom stigne izvući s glave, bit će vrlo teško «iskorijeniti» mu tu novu naviku. Nešto duži povodnik nam služi da psa lagano povučemo kad ga pozovemo u trenutku kada mu nije baš od volje dolazak.
Tomu slijedi savladavanje discipline SJEDI. Uz stalnu riječ SJEDI držimo psa desnom rukom ispod glave, odnosno donje vilice, dok lijevom rukom lagano pritisnemo SAPI, tj. zadnji dio leđne linije. Na početku, kao i kod svih drugih vježbi, dovoljno je samo par sekundi da bi se kasnije vrijeme produžilo do minute na više. Prekid vježbe je komanda DOĐI čemu slijedi nagrada za primjeran rad. (Naši bi domaći to nazvali dobrim bokunom.)
Vježba SJEDI je sastavni dio vođenja uz nogu povodnikom. Psa UVIJEK vodimo uz lijevu nogu, tako da mu glava bude u visini koljena, dok našim kretanjem (bržim ili sporijim) regulirat ćemo na početku da to bude pravilno. To je potrebno jer jednom kad psu to uđe u naviku, sam će o tome voditi računa. Pri svakom našem zaustavljanju, valja zaustavljati i psa te komandirati: SJEDI. To mora postati pravilo pa od te komande može uslijediti daljnje lezi ili čekaj na mjestu te tome slično.
Dosta složena, ali korisna je vježba LEZI. Psi je ne prihvaćaju drage volje pa u ovoj vježbi trebate biti ustrajniji i dosljedniji. Psu najprije iz stava SJEDI komandom LEZI izvučemo prednje noge desnom rukom, dok lijevom rukom spuštamo glavu i grudni koš te polažemo ih među noge.
Normalno je da će pas htjeti se izvući, međutim ističem kako valja vježbu ponavljati sve dok pas ne prihvati ovu situaciju. Prve pute je par sekundi, slijedi sve duže vrijeme i naravno nagrada na pozivu DOĐI.
Mladog psa učimo, po mogućnosti, samog dok ne postane kompletan u obuci. Od tog momenta obuka i lov se mogu nastaviti u društvu s drugim psima. Pas više ne vodi računa o prijatelju ili kolegi, ne slijedi ga, sam obavlja svoju radnju i posao se nastavlja prateći naše instrukcije.
SEKUNDIRANJE je radnja u kojoj učimo da pas mora stati, videći drugog psa kako markira, iako sam nije osjetio divljač. Ova osobina je karakteristična za sve pse korištene u skupnom lovu. Sekundiranje je vrlo suptilan instinkt koji je podložan mnogim utjecajima i variacijama. Može se ispoljiti kod mladih pasa od 5-6mjeseci, a kod ostalih tek kad napune 2 ili više godina. Ovaj instinkt, slično instinktu stajanja, treba razvijati izvođenjem u lovištu i to naravno u društvu s drugim psima, ne kao do sada samostalnog psa. Ako pas uopće nema instinkt sekundiranja, sačekat ćemo da vidi psa u činu markiranja i onda komandom ČEKAJ – STOJ itd. ponoviti i natjerati psa da stane. Uspjeh nebi treabo izostati. Psi koji ne sekundiraju urođeno, već su to naučili, nemaju UZGOJNU VRIJEDNOST jer ne prenose na potomstvo taj dragocjeni instinkt.
SLIJEĐENJE je radnja koja se sastoji u tome što pas na određenom odstojanju (zavisno od kvalitete njegovog nosa) prati – slijedi s visokim nosom divljač koja se neopaženo izvlači ispred njega. Postupajući tako pas održava kontakt s divljači i ne dozvoljava joj da mu se izvuće. Ovu radnju pas uči tek kada je potpuno učvrstio markiranje jer je ona, kao i naš postupak prilikom uvježbavanja, potpuno različita od njega i neposredno mu slijedi. Dok smo prilikom učvršivanja markiranja činili sve da ne uznemirimo markiranu divljač i da joj blokrianjem između sebe i psa onemogućimo izvlačenje, ovdje postupamo suprotno. Kad je pas stao, približavamo mu se uz nešto lagane buke ili kašljucanje s leđene strane. Ovo činimo da bi divljač čula i vidjela da se približavamo i pokušala da se neopaženo izvuče. Pas će osjetiti da gubi miris u intenzitetu i postat će nesiguran. Tada mu prilazimo i zapovijedamo IDEMO – VODI. Pas će napraviti nekoliko koraka i ponovno stati jer je miris ponovno jači. Pas mora da vodi uz nogu vodiča. Ukoliko ponešen strašću krene previše naprijed povodnikom ćemo ga zaustavitti i opomenuti. U slučaju oklijevanja da krene poslije naredbe, ne smijemo ga vući prema naprijed jer će otpor samo porasti. Tada treba ponoviti komandu, istovremeno ohrabrajući psa tapšanjem i bodrenjem. Ukoliko ni to ne pomaže, možemo mu prijeći dlanom preko leđa uz dlaku ili čak i pecnuti iglom u butini, ali nikako vući podvodnikom. Zajedno s psom koji vodi, pratimo divljač i približavamo joj se dokle god ona ne odleti. Tada psa stavljamo u sjedećem ili ležećem stavu i bogato nagradimo. Praćenje ili kuliranje je psu u najvećoj mjeri urođeno pa taj instinkt treba samo probuditi te psa naučiti pravilno slijeđenje uz nogu vodiča.
Ako smo ga tokom obuke uspjeli upoznati s hicem, a da je pritom pokazao kako ga to ne plaši, onda posjedujemo psa spremnog za odlazak u lov. Međutim, još uvijek valja izbjegavati rafalna gađanja, koja su nažalost često sudbonosna. Jednom preplašeni pas je, u većini slučajeva, zauvijek upropašten.
Naš zakon o lovu propisuje: « Lov se odobrava isključivo onoj grupi lovaca koja na najviše tri člana koristi jednog obučavanog lovačkog psa ». Vaš pas postaje priznato obučenim psom kad komisiji kvalificiranih kimološkig sudaca pokaže da je savladao većinom prethodno navedenih radnji. Pas ptičar mora dobro poznavati rad u polju, šumi ili vodi; dobro i čvrsto markirati divljač (označavati ili stajati na divljač). Na komandu treba istu pronaći (ako je odstrjeljena) te donijeti ju i predati vodiču. Disciplina vodljivosti zajedno s pokazivanjem kvalietete nosnih žlijezdi su osnove na temelju kojih komisija prihvaća rad te izdaje uporabnu dozvolu za psa. To je prvi ispit kojeg će pas morati izvršiti da bi se kvalificirao i kao takav napredovao. Zove se IPO (ispit prirođenih osobina).
Ako pas posjeduje odlične prirođene osobine, suci će to u svom izvještaju iznijeti kao pojam velike tipičnosti rase, što postaje smjernicom da se psa izvede na težu razinu sljedećih ispita. Osim spomenutog prvog ispita IPO, postoji još i ispit rada u polju bez odstrela, s odstrelom, svestrani ispit i lovačko kinološki kup Sveti Hubert.
Valja napomenuti da se na takvim ispitima, osim prirođenih osobina, ispituje i stupanj pravilne obučavanosti. Ocjene variraju na ljestvici: zadovoljava – dobar – vrlo dobar – odličan. Najboljem se psu (koji je dobio prvi nagradni razred tj. ocjenu I. odličan) na ispitu može dodijeliti i titula C.A.C.T-HR ili C.A.C.I.T. ovisno o tome je li riječ o ispitu državnog ili međunarodnog značaja.
Obrazložit ćemo ukratko najosnovnije titule:
Međutim, ljubazne riječi nisu uvijek dovoljne, ako pas tvrdoglavo odbija izvrštiti radnju. Tada valja prekinuti vježbu i odmoriti se ili,u slučaju da ste odlučili psa kazniti, kaznite vašeg psa odmah kako bi shvatio zbog čega ste ga kaznili. Potrebu, učestalost i vrstu kazni ćemo detaljnije obraditi kasnije. No, naglasit ću kako morate imati UVIJEK na umu da kažnjavanje ne smije postati praksa, već krajnji čin neizvršene zapovijedi koju je pas već naučio i lijepo izvršavao u prethodnim vježbama dresiranja.